Tomislav Kuljiš – Prirodno roditeljstvo

Terapeut, osnivač Centra Prirodno roditeljstvo, gost prvog festivala Roditeljstvo novog doba, Tomislav Kuljiš je po mojoj vrlo skromnoj proceni jedna “posložena” osoba 🙂

Sve informacije o prirodnom, povezujućem roditeljstvu koje sam uspela za kratko vreme da usvojim su meni bile više nego bliske. Ono što me je zainteresovalo potom, bilo je ko ili kakva osoba stoji iza tako važnog “pokreta” osvešćivanja i pružanja pomoći narednim generacijama roditelja i dece. Jer, dovoljno je malo upućenosti u tematiku da bi se shvatilo koliku pozitivnu i dalekosežnu promenu može imati ovakav jedan talas koji podrazumeva rad na sebi.

Na prethodno dogovoreni intervju došao je vidno užurban. Beograd ga je znatiželjno dočekao, mada možda i ne najspremnije. Tražimo mesto za razgovor, malo tišine i privatnosti bilo bi od koristi, ali nemamo sreće. Smeštamo se u jedan ćošak i sve što sam želela da ga pitam izvetrilo je iz glave. Krećem spontano, nadam se ne i neumesno, uzdajući se u njegovu profesionalnost. Očekivanja su mi iz prve ispunjena. Odiše sigurnošću, verom u ono što radi i priča. Ubrzo osećam da bih lako ušla u odnos poverenja, učenja. Poverenja da me nauči kako da budem posloženija osoba i ključno ali i ujedno bolja mama svojoj deci.

Ko je za vas “normalna mama”?

“Normalna mama je u biti dovoljno dobra mama. To su većinom naše mame koje su bile dovoljno dobre te smo mi danas funkcionalni. Pitanje je ustvari da li je moglo biti bolje i da li smo mogli imati roditelje koji su mogli učiniti da danas u sebi imamo  veći osjećaj mira, da imamo bolju samoregulaciju emocija, da imamo bolji osjećaj lične vrijednosti, da imamo bolju sliku o sebi, da imamo bolji osjećaj sebe, da smo više u kontaktu sa sobom. Da možemo biti stvarniji, autentičniji, da možemo osjećati vlastite granice, da se možemo postaviti prema svijetu. To su sve tematike po kojima smo mogli bolje proći da su naši roditelji znali neke stvari ili da su sami bili bolje posloženi. Ovdje se ne radi o kritici roditelja, prozivanju, niti je rječ o tome da su roditelji nešto krivi. Naši roditelji su dali ono što su znali i mogli u tom trenutku, za šta su imali kapacitet. Ovdje govorimo o tome da mi danas kao generacija roditelja imamo odgovornost da djeci damo bolju verziju sebe, što će učiniti da se i mi osjećamo celovitijim, kvalitetnijim, da smo bolje u sebi. Predmet našeg rada je u stvari približavanje spoznaje roditeljima o tome kakvi bi to mogli mi biti da su naši roditelji odradili sve ono što je trebalo. Jer bi u tom slučaju mogli biti puno funkcionalniji kao roditelji i puno više bismo mogli dati vlastitoj djeci, što bi rezultiralo time da bi naša djeca bila puno posloženija, da bi nama bilo lakše sa njima, njima sa nama i da kroz godine ostvarimo jako dubok odnos bliskosti i  povjerenja.

Prirodno roditeljstvo prati i vrlo česta zabluda, ono se doživljava kao popustljivo roditeljstvo.

“U pitanju je najčešća zabluda koja se javlja zbog nedovoljne infomiranosti, čista predrasuda jer ako razumijemo prirodno roditeljstvo, ne može nam se ne svidjeti. Ti programi su jednostavno u nama, to je kao da pijemo vodu umijesto Koka Kole. Djeca nikako ne trebaju permisivno roditeljstvo. To je jedan od načina povređivanja dijeteta jednako kao i autoritarno, grubo roditeljstvo. Ono što se najčešće krivo shvati je potreba za namirivanjem dečijih primarnih potreba. Ako nam je jasno da dijete treba vodu, vitamine, minerale itd. što mu nastojimo dati kroz hranu onda se niko normalan ne bi suprotstavio i pomislio da uskrati djetetu vitamine i slično, jer su u pitanju primarne potrebe njegovog tjela. Jednako tako za razvoj neuroloških sustava djeteta, psihološkog i emocionalnog, djetetu je potrebna određena stimulacija, uvjeti i vrsta interakcije sa roditeljima, određene kvalitete odnosa koje u osnovi nazivamo primarnim potrebama. I ako to ne dobije, onda će se njegov sistem morati adaptirati na taj manjak, razviti određene odbrambene mehanizme koji cjeli život ostaju aktivni te nam mogu smijetati u partnerskim odnosima. I još dalje, takvo dijete ostaje u cjeloživotnom potraživanju i namirivanju tih primarnih potreba, što će pokušavati dobiti od partnera a ako to ne uspije dobiti onda upada u tugu, ljutnju, bjes. Dakle, jednostavno sa primarnim potrebama ne treba biti kompromisan, to nema nikakve veze sa popustljivošću. Dijete mora dobiti iskustvo emocionalne prisutnosti roditelja, sigurnosti, iskustvo umirivanja bliskošću, iskustva regulacije, viđenosti, doživljenosti djeteta, priznavanja njegove autentične dimenzije. Ovo sve postaje jasno, kada ljudi prođu radionice i kada shvate koliko i dan danas u sebi nose čežnju, bol ili su s druge strane nepovezani sa svojim osjećanjima.”

Iz ličnog iskustva znam da se deca mogu jako razlikovati i da sa jednim detetom tačno znamo šta mu treba i kako to da postignemo, dok sa drugim nam to iskustvo nije od pomoći.

“Svako dijete je dimenzija za sebe. To je nešto što je inherentno, sa čim je dijete došlo na svet. Nikad jedna mama nije ista prema dvoje djece, taman i da su jednojajčani blizanci. Jer opet će imati različite temperamente i mi ćemo na te njihove autentične dimenzije drugačije reagirati. Sa druge strane dvoje djece može biti različito i po senzibilnosti, potrebitosti… Jednostavno jedna te ista mama će za jedno dijete biti vrlo dobra dok će za drugo biti nedovoljno dobra jer to dijete treba puno više. Ona djeca koja su nekompatibilna sa majkom nose rizik da ne ostvare tu razinu bliskosti. Tu je po pravilu problem u mami. Ovdje ne mislimo na to da krivimo mamu, već jednostavno ako je mama kao mala bila povređivana od strane nekog iz obitelji ko je imao jaku energiju, ko je bio prodoran ili joj je rušio granice, ona će se osjećati ugroženo ukoliko dobije dijete koje takođe nosi jaku energiju. Mama će osjećati da joj je teško hendlati takvo dijete, da joj je previše. U stvari se mama na neki način brani od dijeteta, a dijete nije svesno da u biti ruši mamine granice. Dijete zapravo ima doživljaj da ga mama odbacuje. Ono preuzima krivicu na sebe, misli da je loše i tu nastaje problem. Dijete nije krivo, nije ni mama, ali je ona jedina odgovorna da nešto promijeni. Onog momenta kad mama počne raditi na sebi, kad počne pronalaziti odgovore na pitanje zašto moje dijete tako deluje na mene, i kad posloži neke stvari u sebi na dubljem nivou, ona više nema problem. S takvom spoznajom mama svoje dijete počinje drugačije doživljavati.”

Vrlo mali broj mama doji, kakvo je vaše mišljenje o tom pitanju, zašto je to tako?

“To je samo ukazatelj da se stvarno ne možemo pohvaliti kvalitetom roditeljstva koje smo osjetili na sebi i sa trendom koji je još uvek u društvu. Sa stanovišta terapeuta mogu reći koliko dojena djeca imaju puno bolje posložen neurološki sustav. Sa druge strane ako se i izgubi mlijeko, za šta mama nije kriva, puno toga se može nadoknaditi. Nisam za ono masovno nametanje “morate dojiti”, što kod nekih mama stvara frustraciju i osećaj krivice ako ne mogu dojiti. Jer te mame treba shvatiti. One definitivno nisu krive zbog toga što ne mogu dojiti ali se počnu slabije osjećati i onda imaju otpor i počnu se braniti, naravno. Te mame bi trebale dobiti podršku i eventualno poraditi na sebi i vidjeti u čemu je problem. Nekada mame osjećaju da im beba uzima, da im prelazi granice, da nemaju kapacitet, da im je previše. Ali to tako nije trebalo biti. Da je takva mama drugačije prošla u svojih prvih nekoliko godina ona bi danas sasvim drugačije funkcionirala. Uvek je rešenje da se vratimo na mesto zločina 🙂  tamo gde je nastala problematika. Da se vratimo svojoj prirodnoj kompententosti koja je i dalje u nama. Da funkcioniramo kao normalni, prirodni roditelji.”

Centar Prirodno roditeljstvo pokreće uskoro program i u Beogradu:

“Program Roditeljstvo i rani razvoj (ukratko RiRR) se sastoji od 11 video predavanja, 8 interaktivnih predavanja koja se prate putem Live stream-a i u kojima se mogu postavljati pitanja putem chat-a, i 7 iskustvenih radionica. Mnogi Beograđani su od ranije putem sajta www. prirodnoroditeljstvo.com pratili predavanja i Live stream uključenja, no sad konačno krećemo i sa iskustvenim radionicama u Beogradu. One su ujedno i najupečatljivije, najdragocenije jer zahvaljujući njima sve ono što smo čuli u stvari “sjedne” i onda shvatimo kako je to fakat istina. Oni koji prođu program Roditeljstvo i rani razvoj imaju mogućnost da se upišu u program Osobni (lični) razvoj koji predstavlja četvorogodišnji duboki rad na sebi a koji je ujedno i trening za terapeuta tjelesno orijentirane psihoterapije.”

Blog: Kata Granata