Foto: Flickr
Sklanjamo sopstvene potrebe u stranu da bismo njihove zadovoljiti. Mame koje rade prvi dio dana provode na poslu. Ostatak su kućne obaveze i druženje sa djecom. Ni one koje su domaćice ne razlikuju se po količini obaveza koju po cijeli dan imaju. Čini mi se da mi je kuća urednija što manje vremena u njoj provodim, a kad imam slobodan dan djeluje mi kao da će me kućne obaveze progutati.
Kao jedna od mama koja se iz petnih žila trudi da sa djecom provede što je moguće više vremena shvatih da sam sopstvene potrebe sklonila u stranu. I to ne mislim na one potrebe koje bismo nazvali ženskim hirom, već na osnovne potrebe: za odmorom, zdravom hranom, socijalizacijom sa odraslim ljudima.
Dugo sebe nisam stavljala na prvo mjesto. Čak i sama pomisao na to mi negdje nabija osjećaj krivice. “Djeca su na prvom mjestu!” Jesu. Al’ šta djeca uče od mene? I sama već odavno trubim da djeca uče iz toga kako se ponašamo i usvajaju taj obrazac ponašanja kao ispravan.
Realno, koliko jedna osoba dugo može ostati zadovoljna i pribrana, sposobna za neku normalnu komunikaciju ako u jednom dugom kontinuitetu zanemaruje osnovne potrebe? Za odmorom. Kvalitetnom ishranom (jedete li i vi s’nogu?). A na kraju ljubavi i pažnjom. Da li ste upale u onaj ritam kada se toliko dajete za sve ono za šta mislite da treba, da dok uspijete da primijetite da vas tu nigdje nije bilo – već ste u krevetu, potpuno onesposobljeni od umora?
Tako su radile naše mame. Bake. Prabake. O starijim generacijama od ovih da ne govorim. Ima dovoljno priča o tretiranju i položaju žena kroz istoriju koje lako smrznu krv u žilama. Tako radimo i mi. Tako će i ovi naši pačići koje volimo najviše na svijetu. Upadaće u vrtlog obaveza i ispunjavanja tuđih potreba da će razmišljanje o sopstvenim smatrati luksuzom. Možda će se i postidjeti. Smatrati da su u obavezi da se žrtvuju.
U našem društvu žena je stub porodice. Taj status joj donosi toliko obaveza da se divim ženama koje dovoljno svjesno vole sebe da ne dozvoljavaju nezadovoljavanje sopstvenih potreba. Čiji muževi dijele obaveze oko djece i kuće. Jer jedino na taj način žena danas može postići sve. Da zadovolji potrebe porodice i da se brine o sebi. Nažalost, ne poznajem previše takvih brakova. Na kraju dođe ili do potpunog pomirenja i nezadovoljnog tihovanja i čekanja da djeca porastu da bi o sebi brinule više. Ili dođe do razlaza. Do tada je već dovoljno vode prošlo da nam duša izgleda kao da ju je poplava izbacila. Iscrpljena i bezizražajna.
Neću vam reći da ako ste dovoljno pametno organizovane možete postići sve. Za mene je to nedosanjani mit. Želim samo da zajedno osvijestimo činjenicu da se naša djeca pretvaraju u nas. A šta im poručuje naše ponašanje? Odnos i poštovanje u braku? Da smo jednaki? Da smo sami sebi bitni? Ili pak potpuno nebitni?
Što prije shvatimo da su naši najslađi od nas postali i da će jednog dana plivati u istim ili sličnim obavezama i odnosima biće nam lakše da prihvatimo da moramo biti sebi bitni. Da moramo spavati. Jesti normalno. Odmarati se koliko nam je to potrebno. Ne odustajati od ljubavi, čak i kad nas obaveze satiru.
Brinimo se o sebi da bi i drugi shvatili da nismo nesalomivi. Jer ako sebe zanemarujemo, ni drugi se neće puno brinuti. Kako se osjećamo. Da li smo odmorni. Da li nam treba ljubavi i pažnje.
Budi bitna. Jer si najbitnija. Na duže staze i njima koji u tebe gledaju i od tebe uče. Koji se u tebe jednom pretvore.
Komentari 0