Kad se male ruke slože nastaje magija.
Svako dijete je priča za sebe, ispoljava dominantne crte ličnosti, a mi roditelji, najbolje ih znamo i prepoznajemo.
Kod kuće imaju jedan svoj svijet. Ono što nam dijete pokazuje u porodičnoj atmosferi nije pravi odraz njegovog ponašanja u socijalnoj interakciji. U atmosferi koja nije kućna, naročito ako je okruženo većim brojem djece sličnog uzrasta, naše dijete može pokazati i sklonost ka nekoj vrsti ponašanja koju nijesmo možda mogli uočiti kod kuće. Volimo da vjerujemo da svoje dijete poznajemo najbolje, ali nas to ne smije zavarati uvjerenjem da se nikada nećemo iznenaditi nekim njegovim postupkom ili reakcijom.
Iz tog razloga, za mene je mali praznik kada se ukaže prilika da na kratko boravim sa njima u tom njihovom malom, lijepom svijetu u kojem nijesam stalno prisutna, nijesam aktivni učesnik, već gradim sliku na osnovu informacija koje dobijam, jer moje dijete radnim danima provodi bez mene i supruga osam sati.
To nije mjesto na koje dolaze djeca samo zato što nema ko da ih čuva dok roditelji rade, mjesto na kojem se neko brine o njima tek da budu nahranjeni, da ne budu mokri ili eto, zato što kod kuće nema vršnjaka sa kojima bi se igrali.
To je mjesto koje ima dušu i svoju priču.
To je mjesto na kojem stiču prve socijalne vještine – uče se druženju, djeljenju, funkcionisanju u kolektivu, zajedničkoj igri. To je mjesto na kojem se stvaraju prve društvene uspomene, one koje nas prate tokom čitavog života. Tu se čitaju priče, pjevaju pjesme, igraju igre. To je mjesto na kojem je nekome jako stalo do naše djece, pa i oni sami to prepoznaju. Da li vam se dešavalo da djete kada crta neko prevozno sredstvo, uz mjesta za ukućane, obavezno napravi i ono za učiteljicu?! I nama se to dešava. Stalno!
Govorim o mjestu na kojem dijete dobija podsticaj za kreativnost. Radimo i mi to kod kuće, naravno, bojimo, sjeckamo, lijepimo, smišljamo i izmišljamo, i na kraju se divimo rezultatima rada. Ali, razlika je kada naše dijete to čini sa svojim vršnjacima. Kuda ide njihova mašta, pa to je fascinantno.
Danas sam imala zadovoljstvo da prisustvujem jednoj radionici. Male, slatke, ali spretne ruke radile su brzinom svjetlosti sve ono što su smatrale da treba. Učiteljicinu kreativnu zamisao sa uživanjem su sprovodili u dijelo, iako se svaki komad materijala prethodno morao proturiti po nekoliko puta kroz svaki par ručica, razgledati sa svake strane, odmotati tek zamotano klupko vunice, odlijepiti ono za šta je bilo potrebno malo više vremena da se zalijepi,… Ali, na kraju je dobijeno dijelo za ponos. Trčkarali su veselo od jednog do drugog stola, razmjenjivali neke svoje informacije i ideje, naizgled ne baš najjasnije, ali bilo je očigledno da se oni lagano sporazumijevaju. Na svako pitanje ko će da pruži pomoć u radu, jednoglasno su izražavali volju i gledali šta ko može dohvatiti, pridržati, zalijepiti. Dvadesetak djece uzrasta oko tri godine posvećeni radu na nečemu, bez svađe i otimanja, uživaju. Idilična slika, a pritom realna.
U nešto više od pola sata napunila sam se pozitivnom energijom za duži naredni period. Prijalo mi je, jer sam uspjela, iako decenijama udaljena od njihovog uzrasta, da osjetim bar dio te bezbrižnosti, ljepote nemišljenja o narednom trenutku i uživanja u tome što je sada i tu, a to je vještina koju skoro da sam zaboravila.
Prijalo je boraviti na mjestu gdje nastaju prve, najljepše uspomene i uživati u posmatranju i pružanju sitnog doprinosa staranju velikog dijela naših malih kreativnih duša.
Komentari 0