Sada, nakon 10 godina morskog staža ne dijelim isto mišljenje sama sa sobom. Kad me familija vidi na kraju sezone, pitaju me da li koristim mlijeko za sunčanje sa zaštitnim faktorom 50. Kako u junu, tako i u avgustu, ja vam budem bijela kao sir. Boja bijele kafe je najveći domet koji je moja koža spremna da osvoji. Tješim se da će mi koža duže ostati mlada i bez fleka.
Zbog obima posla ranijih godina plaža me nije gledala previše, ali sada kada su u igri i djeca, nema izgovora. Idemo na plažu gotovo svaki dan. Zbog toga, na kraju sezone i izmaku snaga priželjkujem da kao indijanac skakućem oko vatre i prizivam kišu. Samo da dobijem izgovor da poslije posla prilegnem na kauč.
Kad su djeca malena odlazak na plažu je zaista individualno iskustvo. Nema tu specijalnih uputstava kako ih obuzdati od kupanja 3h u kontinuitetu, dok im se koža ne nabora kao kod šar peja i usne poplave. Takođe nemam pametan savjet oko troškova na plaži, jer mamipara ima odsvuda, a ukoliko idete na plažu svaki dan spremite se da nađete dodatni posao da bi pokrili sve kokice, kukruze, sladolede, igračke iz plažnog programa, vožnje na ringišpilu, autićima i trambolini za 2 eur –5 minuta. Jedini spas vam je da, kada dobro odmaknete od kuće uzviknete: ,,Jao! Zaboravila sam novčanik!“ Jer vas jedino to može spasiti od cijelog spiska želja. Ajd’ kad odete na ljetovanje 5,7 ili 10 dana i odvojite budžet za sve te gluposti sumnjivog kvatiteta, ali ako živite pored mora, potrebna vam je cijela strategija da obuzdate nezasite mališane.
Iskrena da budem, od prvog djeteta vučem blažu traumu. Kako li se nogu dočepala, tako nije bilo ležaljke na koju se nije popela, niti suncobrana koji nije zaljuljala, a svaka lopta joj je u trenu postajala najbolji drug. Trčala sam po plaži za njom non stop. Jedino fiksno mjesto na kojem je pristajala ,,odmoriti“ malo je moja malenkost i aktivnost planinarenja po istoj. Glumila ja jaku kremu za sunčanje sa neprobojnim zaštitnim faktorom. Kakav crni odmor! Vraćala bih se sa plaže umorna kao nakon cjelodnevnog rada u polju. Najmanje. Ove godine ekipa nam je porasla. Mlađi član je dvogodišnjak koji obožava da se igra u plićaku, pa ga je lako kontrolisati. Starija članica ima 6 godina i već pliva bez mišića. Ne pentra se više po ležaljkama.
Danas sam po prvi put u zadnjih 6 godina potpuno opušteno uživala sa djecom na plaži. Plivali smo, glupirali se, gradili kule od pijeska i bazen za malog kralja. Sunce nikada nije bilo toliko umiljato, niti voda tako mekana. Nije bilo vike, moljakanja, plača. Niti bilo čega drugog što roditelje izuva iz cipela. Prosto smo uživali.
Radovala sam se što će se izmoriti i brzo zaspati. Žao mi je što nisam zgrabila kameru da zabiljezim momenat cupkanja oko šporeta uz povike dvogodišnjaka: ,,Nije v’uće! Nije v’uće!“ dok sam mu grijala makarone i njene kuknjave kako je gladna kao vuk! A do juče je bila pravo dijete iz klana solarnih jogija koja od sunčeve svjetlosti funkcionišu bez hrane savršeno dobro!
Nahranih, okupah i strpah u krevet. Sad će oni zaspati… sad će… ,,Jubi polaaaako!“ (Sergej Ćetković) ,,Vuče, vuče bubo ‘enjaaa!“ (Dragan Laković) ,,Medo, mudo“ (Prim.prev- brundo)- Flamingosi). Koncert od pola sata. Odakle ti snaga srećo moja?! ,,S’ećooo ma’kina“- odlježe sa drugog kraja kreveta.
I taman kad sam pomislila da ću onako slana zaspati, uzdahnu šef duboko i prisloni leđa uz mene. Potraži moje oko prstićem, kao i svake noći otkako se rodio i zaspa. Neka djeca naprosto imaju energije više od najspremnijeg alpiniste. Morska djeca posebno. Njima je Sunce i more u krvi.
Komentari 0