Poruka je da ste, možda, u svim onim trenucima kada ste ih požurivali da izađu, pitali ih zašto, za ime sveta, nisu obuli čarape i nisu već spremni da izađu iz kuće — stvarali anksiozne, nesrećne odrasle osobe.
Pokušali smo da nađem odgovor na pitanja: Da li je to istina? Da li požurivanje deteta može da izazove anksioznost? Ako je tako, kako ga naterati da izađe na vreme bez požurivanja?
Evo šta kaže nauka:
Poreklo: Sindrom ubrzanog deteta
Zaista postoji nešto što se naziva „sindrom ubrzanog deteta“. U ovom radu možete pročitati više. Evo definicije koju daju:
„Sindrom opisan kao ‘sindrom ubrzanog deteta’ — kombinacija ponašanja povezanih sa stresom — može se razviti kada roditelji očekuju nivoe postignuća mnogo iznad mentalnih, socijalnih ili emotivnih sposobnosti deteta. U suštini, roditelji previše ispunjavaju dečje kalendare, vrše pritisak da budu uspešni u školi i očekuju da se ponašaju i reaguju kao odrasli.“
Ova ideja se pominje (ili je možda i nastala) u knjizi koju je prvi put 1981. godine objavio psiholog po imenu Dejvid Elkind. Knjiga pod nazivom The Hurried Child je klasik u literaturi o roditeljstvu. Prodata je u preko pola miliona primeraka, a izdanje povodom 25-godišnjice objavljeno je 2006. Glavna tema knjige je da se deca teraju da odrastu prebrzo — previše vannastavnih aktivnosti, preveliki fokus na postignuća, previše tretiranja dece kao odraslih — i da bi trebalo da se vratimo ka detinjstvu zasnovanom na igri.
Ali i ovo treba čitati sa dozom opreznosti. Delovi deluju zastarelo, čak i u ažuriranoj verziji. Naravno, nema razgovora o telefonima ili tabletima, a autor se čini previše zabrinutim za sudbinu dece koja moraju da putuju sama avionom između razvedenih roditelja. Ipak, knjiga u velikoj meri deluje pronicljivo. Elkind iznosi mnoge iste stavove koje su nedavno izneli autori poput Džona Hajta ili Dženifer Voles, ali 43 godine ranije. To je vapaj za detinjstvom koje je više zasnovano na igri i za omogućavanjem deci da što duže ostanu deca uz manji pritisak.
Žurba u naslovu ove knjige odnosi se na to da se deca teraju da prerano odrastaju i preuzimaju odgovornosti odraslih. Postoje akademski radovi i knjige koji govore o mogućim uticajima pritiska na decu da postignu uspeh na njihovo mentalno zdravlje.
Međutim — ovo moramo da naglasimo — ova knjiga nema veze sa požurivanjem dece dok izlaze iz kuće. Radi se o globalnom, egzistencijalnom ubrzanju, a ne o pokušaju da se stigne na vreme. Reći svom četvorogodišnjem detetu da požuri i pospremi igračke kako bismo mogli na kupanje nije isto što i reći učeniku šestog razreda da ako ne uđe u fudbalski tim može da zaboravi na stipendiju za fakultet.
Zapravo, nema nikakvih dokaza da ovakva svakodnevna požurivanja dece imaju bilo kakve posebne negativne efekte.
Šta se ovde zapravo dešava i zašto do nas dolaze ovakve poruke?
Činjenice iz ovog teksta mogle bi se završiti gore navedenim. Otkrili smo poreklo ove ideje i jasno je da nije relevantna za ponašanje na način na koji ljudi misle. Mogli bismo samo nastaviti dalje i preusmeriti pažnju na druge anksioznosti podstaknute Instagramom.
Međutim, vredi malo razmisliti o tome zašto dolazi do ovakvih pojednostavljivanja. Ovo nije jedini primer — daleko od toga.
Mogu se naći neka dva osnovna razloga za to.
Prvi je što smo mi, kao roditelji, očajni za konkretnim (jasnim i primenjivim) smernicama o tome kako da radimo stvari ispravno. Smernice iz knjige The Hurried Child nisu baš konkretne a i mnogo ljudi neće otići dotle da će pročitati celu knjigu. Ali…kako roditelji žele nešto konkretno što mogu da primene, eto prilike za pojednostavljivanje.
“Samo prestanite da govorite detetu da požuri!” Na neki način, to može pomoći, ali može, paradoksalno, i pogoršati stvari. Kažemo ljudima da ne teraju dete da požuri dok izlazi iz kuće, ali znamo da je jako teško to postići! Ako im to ne polazi za rukom, mogu se osećati još gore nego kada nisu mislili da je to toliko loše.
Drugi razlog zbog kojeg nas ove poruke pronalaze jeste taj što savremeni pejzaž društvenih medija koristi roditeljski strah. Ništa ne donosi više klikova od naslova koji izazivaju paniku. „Evo jedne stvari koju radite svakog dana i koja čini vaše dete anksioznim“ privući će pažnju svaki put. I pošto privlači pažnju svih nas, vidimo sve više toga.
Kako možete manje reagovati na naslove koji izazivaju paniku?
Realno je da, čak i ako ste videli ove videe o tome da žurba dece vodi do anksioznosti, i čak i ako ste proveli vreme brinući o tome, verovatno niste dugoročno promenili svoje ponašanje. Imamo previše stvari na umu da bi bilo izvodljivo da stalno menjamoponašanje kao odgovor na informacije ovog tipa. Problem sa ovakvim vestima je što nas čine anksioznim i nesrećnim na neko vreme, što naš život čini gorim.
Naša glavna odbrana je da ne reagujemo na ovakve vesti. Ali kako?
Jedan način: Setite se da su deca otporna. Ne beskrajno, naravno. Deci su potrebne određene stvari da bi napredovala — stabilan krov nad glavom, neko ko ih stalno voli, da ne budu zlostavljana, da imaju dovoljno hrane — ali nisu krhke orhideje. Srećni i produktivni odrasli ljudi odrastali su u različitim stilovima roditeljstva i pristupa. Vrlo je, vrlo malo verovatno da bi ove sitne promene dugoročno napravile veliku razliku.
Drugim rečima: Kada pogledate ogromno iskustvo ljudi širom sveta, da li vam se čini verovatnim da teranje vašeg deteta da brže obuje cipele garantuje život ispunjen anksioznošću? Nama ne. A ni podaci to ne kažu.
Dakle, nema dokaza da požurivanje dece u svakodnevnom životu vodi ka anksioznosti.
Ovo pojednostavljenje „sindroma ubrzanog deteta“ je jedan od mnogih primera koliko je lako napraviti i reagovati na naslove koji izazivaju paniku. Prirodno je da, kao roditelj, tražimo jednostavna, primenjiva rešenja za naše probleme, ali, nažalost, ona ne postoje uvek.
Komentari 0