“Kad Rozi nije bila u vrtiću, uvek sam imala spremljenu neku aktivnost: odlazak u zoološki vrt, posete muzejima, igraonice, pravljenje ukrasa za Uskrs ili Noć veštica. Dok je spavala, ja sam čistila, prala veš, spremala obroke za sledeći dan kako bismo ujutru bili mirni. Mislila sam da ovim aktivnostima obogaćujem njen život i pomažem joj da se razvija. Međutim, duboko u sebi, nikada nisam uživala u tim trenucima. Osećala sam se kao loša majka što to priznajem, ali buka i haos u „dečjim“ prostorima su me iscrpljivali, a igra s Rozi kod kuće – poput beskrajnih epizoda sa princezama Elzom i Anom – bila je prava muka. Ipak, uveravala sam sebe: „Ovo radi dobra majka. Ovo je ono što Rozi treba.““
Ovako Duklef opisuje svoj doživljaj roditeljstva u trenutku kada je započela rad na svojoj knjizi i krenula da obilazi planetu kako bi se upoznala sa drugačijim pogledima na podizanje dece u tradicionalnim kulturama. Ono što nije uspevala da nađe “kod kuće”, u svojoj kulturi – način da izađe na kraj sa svakodnevnim izazvima roditeljstva i ostane “čitava”, rešila je da potraži u mudrosti hiljadugodišnjih tradicija naroda poput Maja, Inuita, Hadza…
Ono što me je najviše pogodilo nije bila samo poslušnost dece…
Prva stanica – Meksiko i suret sa majanskim roditeljstvom. Duklef posmatra jutro majke petoro dece, Tereze, očekujući uobičajeni haos i nervozu oko spremanja za školu. Međutim, zatiče nešto potpuno drugačije: “Cela rutina, od buđenja do izlaska, trajala je dvadeset minuta – bez drame, vike, suza ili otpora. „Jutra su laka jer deca pomažu jedno drugom,“ rekla mi je Tereza, a njene reči su odjekivale istinom u koju sam mogla se uverim sopstvenim očima,” piše Duklef, i dodaje:
„Ono što me je najviše pogodilo nije bila samo poslušnost dece, već duboka povezanost unutar porodice. Tereza i njena deca su se razumeli na nivou koji ja nisam imala s Rozi. Postojala je harmonija, osećaj zajedništva – „mi smo u ovome zajedno“.
Kako bi bolje razumela razloge zbog kojih su Terezina deca toliko “saradljiva”, Duklef se uputila u istraživanja psihologa Barbare Rogof, koja proučava majansku kulturu: „U kulturi Maja postoji uverenje da svako ima svrhu – čak i najmlađa deca. Društvena interakcija ima za cilj da pomogne svima da ostvare tu svrhu.“ Prema Rogof, svrha dece u majanskoj kulturi nije samo da „rastu“ u odrasle, već da odmah doprinose zajednici svojim prisustvom i radom. Ovo se ogleda u njihovom ranom uključivanju u poslove poput kuvanja, čišćenja ili pomaganja starijima, gde se njihov trud vrednuje kao deo kolektivnog blagostanja. Deca se ne izdvajaju u posebne „dečje“ aktivnosti, već se smatraju kompetentnim članovima zajednice koji uče kroz praksu i posmatranje, a ne kroz formalno uputstvo ili pohvalu.
Da li je dete deo tima ili posmatrač?
Ovo je Duklef nateralo da se zapita – koja je Rozina svrha u njihovoj porodici? Da li je ona, svojim pristupom, učinila delom tima ili je pretvorila u posmatrača?
Kod kuće, Rozi je često bila neposlušna – suprotstavljala se, odbijala da ide u krevet, pravila scene pri odlasku iz parka. “Shvatila sam da sam je, nesvesno, trenirala da bude individualista, gotovo anarhista, umesto člana porodičnog tima. Moj pristup, prepun „dečjih“ aktivnosti, učinio je da se ona oseća kao VIP gost u našem domu, a ne kao ravnopravan član ekipe,” zaključila je Duklef.
Dok je ona organizovala Rozi dan ispunjen aktivnostima koje su bile isključivo za nju – poput igraonica, muzeja ili gledanja edukativnih videa – majanski roditelji ne osećaju potrebu da konstantno zabavljaju decu. Psiholog i antropolog Suzan Gaskins ove zapadnjačke aktivnosti naziva „detecentričnima“, jer su to stvari koje roditelji rade samo zbog dece, a ne jer sami uživaju. Umesto toga, majanski roditelji uključuju decu u stvarni život odraslih. Kad odrasli obavljaju svoje svakodnevne poslove – kuvaju, čiste, hrane stoku, šiju, popravljaju bicikle – deca su pored njih, posmatraju i uče.
Duklef navodi jednostavne, ali duboke odgovore majanske dece koju su pitali zašto pomažu kod kuće: „Živim ovde, pa treba da pomažem,“ reklo je jedno dete. Drugo je dodalo: „Jedem kod kuće, pa treba da pomažem tati.“ Ova odgovornost nije nametnuta – ona proističe iz osećaja zajedništva, objašnjava autorka.
Da bi ova motivacija funkcionisala, deca moraju osetiti da su punopravni članovi porodice, da njihov doprinos zaista znači. Uključivanjem dece u svet odraslih, roditelji im daju metaforičku „člansku kartu tima“, piše Duklef. Ta karta im govori: „Ja radim ono što odrasli rade jer sam deo ove grupe. Kad porodica pere veš, perem i ja. Kad porodica čisti, čistim i ja.“ “Suprotno tome, svaka „dečija“ aktivnost koju sam organizovala za Rozi – poput igranja s edukativnim igračkama dok ja čistim – slabila je njen osećaj pripadnosti. Učila sam je da je njena uloga da se zabavlja, a moja da je služim.”
Svaki put kada uključimo dete u zadatak za odrasle – bilo da je to nešto jednostavno kao iznošenje smeća ili nešto složeno kao odvođenje deteta u Meksiko zbog rada na knjizi – mi tom detetu poručujemo da je deo nečega većeg od sebe, primećuje autorka. Ono je deo „mi“. I povezano je s ostalim članovima porodice. Ono što radi pomaže ili šteti drugima. S druge strane, svaki put kada odaberemo aktivnost koja je posvećena i usmerena isključivo na dete, mi polako oduzimamo tu člansku kartu tima. “Poručujemo deci da su različita od ostalih u porodici, da su poput VIP gostiju koji su oslobođeni porodičnih obaveza i aktivnosti odraslih. Time narušavamo njihovu motivaciju da rade kao tim.”
Upravo to se dešavalo između Rozi i Majkalin: “Učila sam je da je njena uloga u našoj kući da se igra Lego kockama, gleda edukativne video-snimke i da bude poslužena obrocima (tačnije, testeninom bez sosa i hlebom s puterom). Moja uloga bila je da čistim, kuvam, perem njen veš i vozim je s jedne aktivnosti na drugu. Pa zašto bi onda obula cipele kada je to zatražim ujutru? Zašto bi jela brokoli koji skuvam? Ili legla u krevet kada smo svi iscrpljeni? Na mnogo načina, ona je bila poput direktora tehnološke kompanije, a ja sam bila njen menadžer za događaje – tu sam bila da planiram njene dane i obezbedim da se zabavlja.”
“Ti dani u porodici Duklef su gotovi!”
Ali nakon jutra provedenog s Terezom i razgovora sa Suzan o aktivnostima usmerenim na decu, Duklef je razmislila i rekla “dosta!” Odlučila je da više neće prati veš dok ćerka gleda crtaće na Jutjubu, niti će kuvati posebna jela za nju za večeru. “Ti dani u porodici Duklef su gotovi. Odlučila sam da prestanem da budem Rozin menadžer za zabavu i počnem da je uključujem u moj svet. Odlučila sam da prestanem da je zabavljam i naučim da jednostavno budem s njom.”
Nakon povratka, Douklef je napravila velike promene u svojoj porodici. “Prvo, potpuno sam preuredila Rozin raspored. Shvatila sam da su vikendi i popodneva dragoceni trenuci za nju da postane deo porodičnog tima. Ukinula sam gotovo sve „dečije“ aktivnosti – više nema zooloških vrtova, igraonica ili rođendanskih žurki, osim onih gde zaista želimo da provedemo vreme s prijateljima. Sada biramo aktivnosti u kojim svi uživamo – šetnje, zajedničko kuvanje, odlazak u prodavnicu. Poslove obavljamo dok je Rozi budna, a kad spava, ja se opuštam – čitam, gledam serije ili napokon razgovaram s mužem bez prekida.
Drugo, promenila sam način na koji gledam na njenu želju da pomogne. Kad napravi haos ili pokvari nešto, podsećam sebe: „Ona pokušava da pomogne, ali ne zna kako. Moram je naučiti.“ Dajem joj prostor da sama isprobava, bez previše uputstava.
Treće, pružam joj više autonomije. Svela sam na minimum svoje zapovedničko ponašanje i pustila je da sama preuzima odgovornost, poput biranja aktivnosti ili pomaganja u kući.”
U zapadnjačkoj kulturi često postoji oštra granica između dečijeg i odraslog sveta – deca idu u školu, odrasli na posao; deca jedu „dečiju hranu“, dok odrasli imaju svoje obroke. Ova podela, međutim, nije prirodna niti neophodna, glavna je poruka autorke, a vaš cilj je da pronađete prilike za spajanje ova dva sveta, i tako svojoj deci pomognete da razvijaju veštine, odgovornost i osećaj pripadnosti porodici.
Komentari 0