Prepoznavanje ove granice zahteva pažnju prema emocionalnim reakcijama deteta, njegovim željama i potrebama, kao i sposobnosti roditelja da stvaraju podržavajuće, a ne stresne uslove za njegov napredak.
“Često se dešava da roditelje očekivanja “zaslepe” i to nazivamo lepo upakovano zanemarivanje”, upozorava pedagog Snežana Golić i autorka priručnika „Podrška detetu koje se bavi sportom – šta to znači?“.
Stručnjak daje primer takvih situacija, kada je dete preumorno, bledo, neraspoloženo, plačljivo, tiho, ima česte glavobolje, probleme sa stomakom, nema apetit (naravno, ne sve od navedenog) ….ali je reklo :”jedva čekam trening”. Iskreni roditelj će shvatiti da je dete reklo :“Preteško mi je, ali želim da me prihvatiš”, dok roditelj zaslepljen ambicijama bira da više veruje praznim rečima, nego sopstvenim očima.
Ako primetite da dete pokazuje interesovanje za sport, ali ne za vrhunski nivo takmičenja, najvažniji je dobar odabir kluba, trenera i dobra informisanost o ciljevima programa na koji upisujete dete.
“Ukoliko dete koje nema ambicije za profesionalni sport poverimo treneru koji ne poštuje rekreativni sport, napravićemo više štete nego koristi. Najviše će stradati detetovo samopuzdanje”.
Roditelji treba da pruže podršku detetu kako bi se osećalo sigurno i voljeno, bez obzira na sportske uspehe i neuspehe.
“Trebalo bi puno grliti dete bez razloga, kada se ne nada. Kada god prolazi pored nas, malo zagrliti, našaliti se, poljubiti. Porodična dinamika ne bi smela da zavisi od pobede ili poraza na takmičenju. Nikako da “idemo na svečani ručak” , jer je dete pobedilo na meču ili utakmici. Idemo, jer se volimo i imamo priliku da uživano i to nema veze sa rezultatom. Takva slavlja dolaze kasnije. Kada sport postane profesija,a dete zrelo biće koje zna kako da se štiti i od uspeha i od neuspeha. Ali značajnije od svega je imati SVOJE hobije, SVOJE prijatelje i SVOJE uspehe, kako bi sa dečijih leđa skunuli odgovornost za porodičnu sreću i mir u domu”, objasnila je pedagoškinja.
Činjenica je da je današnjem društvu potrebno više edukacije za roditelje u ovom kontekstu. Ali je isto tako važno i dobro birati granu, ukazala je Snežana.
“Poslovna psihologija i sportska psihologija pomažu da se radi bolje, više, posvećenije i stabilnije. Ali, najčešće ne ostavljaju prostor odustajanju. Sa decom ne sme tako. Kao što je opasno i na dečije “ne želim”, lako odgovarati “ne moraš”.”
Mera, način i dobro poznavanje KONKRETNOG deteta. Tu je ključ, koji ne radi sve dok roditelj ne sredi sam sebe.
Više o tome možete potražiti u priručniku Detinjarije knjižare „Podrška detetu koje se bavi sportom – šta to znači?“.
Komentari 0