Senzorna integracija je proces organizacije senzacija, iz sopstvenog tela i okruženja u cilju adaptacije. Senzacije primamo preko naših čula, za dodir, vid, sluh, miris i ukus, preko vestibularnog sistema, proprioceptivnog koji nam daje osećaj sopstvenog tela i interoceptivnog sistema iz koga dobijamo informacije iz unutrašnjih organa. Da bi se odvijala optimalno neophodna je: dobra senzorna registracija, orijentacija i pažnja, interpretacija informacija, organizacija i krajnje izvršenje odgovora.
Podaci istraživanja objavljenog početkom 2024. govore da deca koja su bila izložena ekranima u prve dve godine života su u većem riziku da razviju određene teškoće senzorne integracije. Atipična ponašanja se najčešće ispoljavaju kao hiposenzitivnost (nedovoljna osetljivost), hipersenzitivnost (preosetljivost, preplavljenost) ili zbog niske registracije, traženja intezivnih stimulacija u okruženju poput glasnih zvukova ili jakog svetla. Smanjena osetljivost se često ispoljava kao neodazivanje na ime kod dece uzrasta mlađe od tri godine.
Rezultati senzorne obrade su dobijeni korišćenjem upitnika koji su popunjavali roditelji/staratelji.
Ispitivan je način kako deca traže jake senzacije u vidi prekomernog dodirivanja ili mirisanja predmeta; sa senzornom preosetljivošću reaguju uznemirenošću kada su izloženi jakim svetlima ili zvucima I izbegavanjem senzacija pokušajima da kontrolišu svoje okruženje kako bi potpuno izbegli situacije kao što je pranje zuba ili kupanje, češljanje, šišanje kose.
Do uzrasta od 12 meseci pitanje je bilo da li deca gledaju Tv ili ne, a za starije: koliko sati dnevno u proseku su gledali TV/DVD u poslednjih 30 dana?
Rezultati su bili za decu stariju od 12 meseci koja su gledala TV da su pokazivala izraženo ponašanje u odnosu na tipično, uslovljeno senzornim procesiranjem I niskom registracijom sa 33 meseca.
Sa 18 meseci svaki dodatni sat vremena proveden ispred ekrana povećavao je rizik od teškoća u procesima senzorne integracije u vidu izraženog ponašanja u odnosu na tipično I kasnijeg izbegavanja senzacija.
Sa 24 meseca sa povećanjem izloženosti ekranima se povećavalo “traženje” jakih senzacija, senzorna preosetljivost I izbegavanje senzacija sa 33 meseca.
Teškoće u senzornoj integraciji povezane sa vremenom koje deca provode pred ekranima su se odrazile I u drugim razvojnim oblastima, deca su kasnije progovarala, imala su probleme sa spavanjem, hranjenjem, ponašanjem, u održavanju pažnje I rešavanju problema što vodi ka poremećaju pažnje I hiperaktivnosti, nekada I spektru. Kod dece iz spektra autizma je izraženo traženje ili izbegavanje senzacija, senzorna preosetljivost I niska registracija, manifestuju se kao razdražljivost, problemi u ishrani I spavanju I socioemocionalnim interakcijama. Kod dece sa ADHD-om ispoljava se u izvršnim funkcijama, pojačanoj anksioznosti I niskim kvalitetom života.
Kod već postojećih problema izazvanih izlaganjem ekranima, pored smanjenja vremena I potpunog ukidanja ekrana, da bi se smanjile I ublažile teškoće decu treba uključiti u terapiju senzorne integracije koje sprovode za to posebno obučeni stručnjaci.
Američka pedijatrijska akademija(AAP) ne preporučuje izlaganje ekranima bebe mlađe od 18-24 meseca I ograničeno vreme za decu od 2-5 godina na manje od 1 sata dnevno.
Uprkos svim dokazima o štetnosti, mnoga deca su izložena ekranima u velikoj meri, naročito danas kada su pametni telefoni svima na dohvat ruke a vrlo često I dati kao sredstvo za umirivanje od strane roditelja.
Snežana Milanović
diplomirani fizioterapeut
SI pedagog, SI Baby terapeut
Komentari 0