Dobro vece, decak 16 meseci je pao i udario usnicom u ivicu komode, krv je isla, ali je prestala brzo. Medjutim usnica je rasecena na sredini i ispod gornje usnice bas dosta, i natekla je, on je bio veseo posle toga, a koristi cuclu samo dok spava, da li ga trebam voditi kod doktora!
Postovani, dete ima 6 godina i tokom kupanja sam primetila da ima dve zlezde, kuglice na zadnjem delu vrata sa obe strane. Manje su od zrna graska. To njega ne boli, niti je crveno. Nije prehladjen. Uobicajeno se ponasa i lepo jede. Da li je ovo normalna pojava ili ipak treba dete predijatar da pogleda!
Dobar dan pedijatru pozdrav pred sve . Decak 2. 5 godina temperaturu sinoc danas samo rastecen proziren sekret bili smo kod pedijatar pogledao limfni jazli reko da je virusno tu su ne se primeti kao zrna pasulj krvna sliku u prilogu brine snizeni li mfociti koi su sad 2. 78 . Limfociti 33% dali su za brigu limfni cvorovi . Pedijatar reko da je odlicna krvna slika leukociti 8. 40 .
Dobar dan , da li je ispravno drzati otvorene sirupe u frizideru i koliko dugo mogu da stoje!
Hvala Vam
Poštovani,
majka sam djeteta od 11 godina, dječak. On je vrlo bistro i iznad prosjeka inteligentno dijete, bar tako kažu vaspitačice u vrtiću, učitelji, školski psiholog, pedagog i dr. Odličan je u školi i to postiže bez ikakvog posebnog napora ili pritiska od strane bilo koga. U društvu vršnjaka funkcioniše, čini mi se, dobro, mada je i meni kao majci jasno da je u mnogim situacijama, bar kad sam ja prisutna, pomalo „naporan“ u smislu da želi da nametne svoju priču, čak i kad je vjerovatno svjestan da druge to ne interesuje. Inače, glavno „oružje“ mu je „jezik“, koji u tandemu sa njegovom komunikativnošću i nepoznate navodi na zaključak da je iznad prosjeka inteligentan. To sam čula bezbroj puta do sada, od stručnjaka, učitelja, psihologa, pedagoga, pa do poznatih i nepoznatih ljudi. Inače, ne plaši se i ne stidi nikoga, niti vršnjaka niti starijih. Svakome prilazi sasvim opušteno i slobodno, mada je svjestan rizika i opasnosti.
Pokušavala sam, kao i otac, skrenuti pažnju i razgovarati o tome da svoju inteligenciju i svestranost treba promovisati na pozitivan način, a ne „agresivnim“ nametanjem bilo kome, ali kao i na svaki naš roditeljski pokušaj uticaja na njega, kad primjetimo neko ponašanje za koje smo svjesni da nije baš u redu, njegovi glavni odgovori su „nije“ i „nemoj“. Ne želi da nas sasluša i uvijek, ali uvijek nastoji i, nažalost uspijeva, da bude glasniji i to bukvalno i toliko uporan i strpljiv dok mi roditelji ne odustanemo od svoje namjere i želje da razgovaramo i razgovorom zajedno dođemo do zaključaka o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti određenih ponašanja i načina isticanja ili korigovanja istih. „Pobjede“ i to da odustanemo od namjere da razgovorom riješimo dileme i probleme postiže vikom i galamom, a nažalost živimo u stambenoj zgradi, pa nastojimo smanjiti buku i galamu, iako nam to često ne polazi za rukom. Već nam je jednom prilikom dolazila policija, zbog navodnog nasilja za koje smo prijavljeni od strane komšija. Policajcima smo objasnili suštinu problema i shvatili su, uz komentar upućen njemu – djetetu, da on ne može krojiti pravila.
U zadnje vrijeme posebno sklon je i agresivnom ponašanju prema meni i svom ocu, koji se kao i ja sama trudi da ga razgovorom usmjeri u pozitovnom pravcu. Kad vikom i galamom ne uspije postići cilj i dokazati da je on u pravu, sklon je tome da nas udari, uštine pa čak i ugrize. U bijesu nam govori jako ružne stvari, da nas mrzi, da ne želi da živi sa nama i sl. Pored toga što smo kao roditelji jako povrijeđeni, jer se trudimo da mu poklonimo svu pažnju i ljubav, te ispunimo realne želje, znamo da to nije primjereno ponašanje za dijete njegovog uzrasta i jako smo zabrinuti. Svjesni smo da polako ulazi u pubertet i da je željan dokazivanja. Omogućili smo mu privatnost u skladu sa njegovim godinama, kao i slobodu. Činimo sve što možemo da mu pokažemo da smo tu za njega i da ni jedan problem nije nerješiv, kao ni razlog za njegovu zabrinutost i frustraciju. Bezbroj puta mu je rečeno da nam kaže svoje želje i dileme slobodno, kao i probleme i da smo tu da zajedno sve riješimo u njegovom interesu. Međutim, imamo utisak da nas čuje, ali apriori odbija sva naša nastojanja. Sve nas to, naravno, plaši i ne znamo kako postupiti, kako mu prići da prihvati razgovor i shvati da nas sve svojim ponašanjem izlaže neželjenim situacijama, koje mogu imati i dugoročne i teške posljedice.
Moram napomenuti da ga nastojimo roditeljski podržavati i usmjeravati u svemu, ne samo u odnosima prema i sa vršnjacima. Ipak, uvijek nailazimo na otpor, koji nas je dosta puta u poslednje vrijeme doveo u neugodne situacije. Npr. u restoranu počinje da se sasvim nepristojno i nekulturno ponaša (jede rukama umjesto pomoću escajga, galami i td), komšinice starije naziva nepristojnim imenima (kokoškama) i uz to tvrdi da smo mu to mi roditelji rekli. . . .
Inače, nije sklon lažima. Otvoreno kaže sve što ima, pa čak ukoliko ima neki problemčić (do sada nije bilo nekih ozbiljnih problema s njim van kuće, osim tih neugodnih situacija koje su neke lijepe trenutke pretvorile u pravu noćnu moru za nas roditelje).
Molimo Vas za savjet, šta i kako preduzeti. Na koji način pristupiti djetetu da prihvati razgovor i našu zajedničku roditeljsku želju da zajedno s njim prođemo kroz sve njegove dileme i probleme i njegov proces odrastanja! Kako postići da nas sasluša, a ne vikom i galamom ušutkuje! Svakako smo se spremni obratiti lično dječijem psihologu, ali tek kad uspijemo postići bar toliko da dijete u cijelom tom procesu sarađuje sa nama roditeljima, pa i sa dječijim psihologom. Mišljenja smo da dok to ne postignemo nećemo imati konkretnih rezultata odlaskom kod dječijeg psihologa. Kako objasniti djetetu da je to u njegovom interesu i „privoliti ga da nas sluša dok govorimo.
Hvala unaprijed na strpljenju da pročitate ovu „žalopojku“ jedne zabrinute majke i pomognete sugestijama i savjetima.
Copyright © 2023.
Moj Pedijatar
