Problemi u ponašanju djeteta!
Poštovani,
majka sam djeteta od 11 godina, dječak. On je vrlo bistro i iznad prosjeka inteligentno dijete, bar tako kažu vaspitačice u vrtiću, učitelji, školski psiholog, pedagog i dr. Odličan je u školi i to postiže bez ikakvog posebnog napora ili pritiska od strane bilo koga. U društvu vršnjaka funkcioniše, čini mi se, dobro, mada je i meni kao majci jasno da je u mnogim situacijama, bar kad sam ja prisutna, pomalo „naporan“ u smislu da želi da nametne svoju priču, čak i kad je vjerovatno svjestan da druge to ne interesuje. Inače, glavno „oružje“ mu je „jezik“, koji u tandemu sa njegovom komunikativnošću i nepoznate navodi na zaključak da je iznad prosjeka inteligentan. To sam čula bezbroj puta do sada, od stručnjaka, učitelja, psihologa, pedagoga, pa do poznatih i nepoznatih ljudi. Inače, ne plaši se i ne stidi nikoga, niti vršnjaka niti starijih. Svakome prilazi sasvim opušteno i slobodno, mada je svjestan rizika i opasnosti.
Pokušavala sam, kao i otac, skrenuti pažnju i razgovarati o tome da svoju inteligenciju i svestranost treba promovisati na pozitivan način, a ne „agresivnim“ nametanjem bilo kome, ali kao i na svaki naš roditeljski pokušaj uticaja na njega, kad primjetimo neko ponašanje za koje smo svjesni da nije baš u redu, njegovi glavni odgovori su „nije“ i „nemoj“. Ne želi da nas sasluša i uvijek, ali uvijek nastoji i, nažalost uspijeva, da bude glasniji i to bukvalno i toliko uporan i strpljiv dok mi roditelji ne odustanemo od svoje namjere i želje da razgovaramo i razgovorom zajedno dođemo do zaključaka o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti određenih ponašanja i načina isticanja ili korigovanja istih. „Pobjede“ i to da odustanemo od namjere da razgovorom riješimo dileme i probleme postiže vikom i galamom, a nažalost živimo u stambenoj zgradi, pa nastojimo smanjiti buku i galamu, iako nam to često ne polazi za rukom. Već nam je jednom prilikom dolazila policija, zbog navodnog nasilja za koje smo prijavljeni od strane komšija. Policajcima smo objasnili suštinu problema i shvatili su, uz komentar upućen njemu – djetetu, da on ne može krojiti pravila.
U zadnje vrijeme posebno sklon je i agresivnom ponašanju prema meni i svom ocu, koji se kao i ja sama trudi da ga razgovorom usmjeri u pozitovnom pravcu. Kad vikom i galamom ne uspije postići cilj i dokazati da je on u pravu, sklon je tome da nas udari, uštine pa čak i ugrize. U bijesu nam govori jako ružne stvari, da nas mrzi, da ne želi da živi sa nama i sl. Pored toga što smo kao roditelji jako povrijeđeni, jer se trudimo da mu poklonimo svu pažnju i ljubav, te ispunimo realne želje, znamo da to nije primjereno ponašanje za dijete njegovog uzrasta i jako smo zabrinuti. Svjesni smo da polako ulazi u pubertet i da je željan dokazivanja. Omogućili smo mu privatnost u skladu sa njegovim godinama, kao i slobodu. Činimo sve što možemo da mu pokažemo da smo tu za njega i da ni jedan problem nije nerješiv, kao ni razlog za njegovu zabrinutost i frustraciju. Bezbroj puta mu je rečeno da nam kaže svoje želje i dileme slobodno, kao i probleme i da smo tu da zajedno sve riješimo u njegovom interesu. Međutim, imamo utisak da nas čuje, ali apriori odbija sva naša nastojanja. Sve nas to, naravno, plaši i ne znamo kako postupiti, kako mu prići da prihvati razgovor i shvati da nas sve svojim ponašanjem izlaže neželjenim situacijama, koje mogu imati i dugoročne i teške posljedice.
Moram napomenuti da ga nastojimo roditeljski podržavati i usmjeravati u svemu, ne samo u odnosima prema i sa vršnjacima. Ipak, uvijek nailazimo na otpor, koji nas je dosta puta u poslednje vrijeme doveo u neugodne situacije. Npr. u restoranu počinje da se sasvim nepristojno i nekulturno ponaša (jede rukama umjesto pomoću escajga, galami i td), komšinice starije naziva nepristojnim imenima (kokoškama) i uz to tvrdi da smo mu to mi roditelji rekli. . . .
Inače, nije sklon lažima. Otvoreno kaže sve što ima, pa čak ukoliko ima neki problemčić (do sada nije bilo nekih ozbiljnih problema s njim van kuće, osim tih neugodnih situacija koje su neke lijepe trenutke pretvorile u pravu noćnu moru za nas roditelje).
Molimo Vas za savjet, šta i kako preduzeti. Na koji način pristupiti djetetu da prihvati razgovor i našu zajedničku roditeljsku želju da zajedno s njim prođemo kroz sve njegove dileme i probleme i njegov proces odrastanja! Kako postići da nas sasluša, a ne vikom i galamom ušutkuje! Svakako smo se spremni obratiti lično dječijem psihologu, ali tek kad uspijemo postići bar toliko da dijete u cijelom tom procesu sarađuje sa nama roditeljima, pa i sa dječijim psihologom. Mišljenja smo da dok to ne postignemo nećemo imati konkretnih rezultata odlaskom kod dječijeg psihologa. Kako objasniti djetetu da je to u njegovom interesu i „privoliti ga da nas sluša dok govorimo.
Hvala unaprijed na strpljenju da pročitate ovu „žalopojku“ jedne zabrinute majke i pomognete sugestijama i savjetima.
