Imam sina koji za 3 meseca puni tri godine. Ono što je meni bilo čudno i neverovatno (a i patronažnoj sestri) je to da je od prvog dana bio vrlo svojeglav i imao svoj stav. Prvo je zahtevao samo hranjenje na flašicu, odbijao da sisa, makar ne jeo ceo dan (sa 5 dana! ), a onda je vremenom svoje nezadovoljstvo izražavao vrlo jasno i glasno, do toga da je već sa pet-šest meseci dobijao napade histerije kada ga presvlačim, pokrivam, češljam, kupam, ukoliko mu naiđe "žuta minuta". U jednom trenutku je na sve što ga nervira reagovao udaranjem glavom o vrata ili pod, i guranjem ruke u usta ne bi li povratio, a u sledećem je bio divan, umiljat, miran kao bubica. Istovremeno, veoma je bistar i napredan, uvek gladan novih znanja i informacija. Njegova lekarka se svaki put zaprepasti bogatstvom njegovog rečnika i visokim nivoom zrelosti za tako mlad uzrast. Ali, on je i dalje "Mr. Džekil i Dr Hajd". Došli smo do tačke kada je ili mali genije ili razmaženo derište. Sada na svaku grdnju odgovara agresijom, zamahuje kao da će da udari, a nekada nas i udara, histeriše, baca se, baca igračke i kida odeću sa sebe. Napominjem da sam, kao nezaposlena mama i supruga tate koji radi po ceo dan, od prvog dana veoma okupirana njegovim vaspitanjem. Sa tatom se često vrlo grubo igra, mada je podjednako srdačan i umiljat kao prema meni (verovatno je ljut što tate nema po ceo dan, a još uvek ne zna to da iskaže na pravi način). Imam čelične živce, sve mu objašnjavam, mnogo mu pričam, svaki njegov histeričan gest dugo pokušavam da smirim na svaki način o kom sam čula ili čitala po savetu stručnjaka, ali, nerado priznajem da je, već izvesno vreme, jedina stvar koja kod njega uspeva- fizička kazna i pretnje varjačom. Znam da nasilje rađa nasilje, međutim sve više osećam da se nalazim u začaranom krugu- njegova tvrdoglavost i rešenost da istraje u svojim namerama su ponekad neopisive i nezamislive; i nespojive sa malim prepametnim anđelom od deteta u kog se iznenada pretvori. Imate li neki savet za mene! Unapred zahvalna, mama Marija
NEMA dileme - prvi korak je da se obradite PSIHOLOGU koji se bavi predškolskom decom. Najbolje je da Vas Vaš pedijatar uputi u nadležnu instituciju koja Vam je blizu. BEZ stručne procene psihologa se zaista NE može ništa pametno savetovati, ali će sve biti MNOGO jasnije kad se ovo obavi. Zaista nema razloga da se to odlaže.
S poštovanjem,
Specijalisti pedijatrije
dr Tatjana Vukomanović i ass. dr Goran Vukomanović
Copyright © 2023.
Moj Pedijatar